SINDIKAT DRŽAVNIH I LOKALNIH SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA REPUBLIKE HRVATSKE
SDLSN - Povratak na početnu stranicu SDLSN - Povratak na početnu stranicu
Utorak, 18.02.2003. Ispis Pošalji na mail

PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZOR-A

Ovdje možete pročitati Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, nažalost bez tabličnih prikaza koje nismo mogli eksportirati u ovu rubriku.

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvo rada i socijalne skrbi

 

NACRT

 

PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA

ZAKONA O RADU

 

Zagreb, siječanj 2003.

 

 

 

PRIJEDLOG ZAKONA O IMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O RADU

 

I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

 

           Ustavna osnova za donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu sadržana je u članku 2. stavku 4. alineja 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 41/01.-pročišćeni tekst i 55/01.). 

 

 

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI

Važeći Zakon o radu usvojen je u Hrvatskom saboru 17. svibnja 1995. i objavljen u Narodnim novinama br. 53/95. od 8. lipnja 1995. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 1996. Zakon je izmijenjen i dopunjen u dva navrata. Prva izmjena i dopuna objavljena je u Narodnim novinama, br. 17/01., a druga u Narodnim novinama, br. 82/01. Zbog kompleksnosti područja radnih odnosa koje se dotiče temeljnih ljudskih prava i sloboda i određuje pravce gospodarskog i društvenog razvoja u cjelini, u postupku donošenja važećeg Zakona sudjelovali su svi socijalni partneri uz intenzivnu suradnju s stručnjacima Međunarodne organizacije rada.

Cilj donošenja Zakona o radu i njegovih novela bio je da Zakon konceptualnim pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, korespondira sa suvremenim zapadno-europskim rješenjima u području radnih odnosa, da u uvjetima međunarodne konkurencije globalnog gospodarstva i trgovine učini Republiku Hrvatsku "prepoznatljivom" za područje gospodarske, financijske i ine suradnje, kao i za europske integrativne procese.

Zakon o radu sadržajno je usklađen s konvencijama Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska strankom, a slijedi i koncepciju propisa Europske unije čije su smjernice u potpunosti ili djelomično primijenjene kroz njegove odredbe. Dakle, razina prava utvrđenih Zakonom pripada visokim civilizacijskim i socijalnim standardima našeg vremena.

Hrvatsko radno zakonodavstvo, poput većine europskih zakonodavstava, izrađeno je s glavnim ciljem zaštite stabilnosti zaposlenja. Praksa i iskustva drugih država, a posebice država EU-a pokazuju da regulacija tržišta rada ima znatnog utjecaja na gospodarski rast i kreiranje novih poslova. Promjene u svijetu rada, osjetljivost tržišta rada na promjene u gospodarskom okruženju, sve veća otvorenost i povezanost na globalnom tržištu proizvoda i usluga, povećanje konvencionalne nezaposlenosti, otvaraju pitanja o dinamici i opsegu reformi na tržištu rada i u sustavu radnih odnosa, ne dovodeći u pitanje nužnost samih reformi.

Ozbiljni i stvarni rizik rastuće nezaposlenosti, osobito u uvjetima snažnih i brzih promjena u gospodarstvu, a onda i u svijetu rada, postaju rigidni propisi i na njima utemeljena praksa – oni su zaprekom gospodarske i socijalne dobrobiti. Istraživanja u zemljama OECD-a, primjerice, pokazala su da režim otkaza i neki drugi zakonom nametnuti instituti, (« zakonska zaštita zaposlenja» - EPL), imaju statistički značajni utjecaj na zaposlenost. Komparativne studije na razini 11 europskih zemalja pokazale su da pretjerana regulacija rada i zapošljavanja znatno smanjuje realni rast tržnog sektora kao generatora zapošljavanja ( Koedijik i Kramer, 1996.god. ) i može biti velikom preprekom restrukturiranja gospodarstva ( OECD, 1994. god. ).

Analiza političkih aspekata regulative tržišta rada pokazala je da se restriktivna regulativa radnih odnosa održava zato što, navodno, pogoduje zaposlenima, a oni su brojniji od nezaposlenih ( Sain-Paul, 1996.god. ). Međutim, rigidna regulativa povećava troškove proizvodnje, povećava cijene i smanjuje realne zarade – šteti i zaposlenima.

Promjene u radnom zakonodavstvu su nužne. Svijet rada mijenja se bitno i snažno. Promjene u načinu proizvodnje i strukturi gospodarstva povećavaju konvencionalnu nezaposlenost, razvija se tercijarni sektor kojem ne odgovara radno-pravna regulativa iz sfere industrijskih odnosa, mijenja se pojam, struktura i organizacija mjesta rada, smanjuju se mogućnosti za trajni posao- « zanimanje za cijeli radni vijek», na neodređeno vrijeme.

Razvija se novo poduzetništvo – kvazi- poduzetništvo, kojeg karakterizira ovisnost «poduzetnika» od poslodavca ( naručitelja ), koncept rada ne obuhvaća samo ugovoreni rad za plaću, množe se različiti oblici samostalnog rada i definiciju rada odmiču od pojma konvencionalnog. Stoga je u Zakonu o radu potrebno doraditi pojedine radno-pravne institute, a konvencionalne institute potrebno je deregulirati radi veće slobode ugovaranja i veće autonomije subjekata radnih odnosa

( fleksibilnost- prilagodljivost radnih odnosa i tržišta rada ).

Promjene u svijetu rada mijenjaju, osim značajki, i sigurnost radnog mjesta. Napuštaju se  rigidne formalne zapreke za slobodnim disponiranjem radnom snagom koje konzerviraju neproduktivnu zaposlenost, napose na razini poslodavca-poduzeća, onemogućavaju restrukturiranje, povećavaju opću nezaposlenost.

 Fleksibilni oblici rada, privremeno zapošljavanje, zapošljavanje na određeno vrijeme, različiti oblici rada izvan konvencionalnog mjesta rada, daju mogućnost pravodobnog upravljanja okolnostima i pojavama na koje je nužno brzo i učinkovito reagirati. Fleksibilni oblici rada, nadalje znače i manje troškove, a manji troškovi omogućavaju brže reakcije na promjene na tržištu. S druge strane, prilagodljivost oblika rada pogoduje onima s obiteljskim obvezama, starijima, ženama i otvara im veće mogućnosti u svijetu rada.

Fleksibilnost u području rada i radnih odnosa znači zaposliti, prilagoditi, rasporediti i otpustiti suvišnu radnu snagu prema potrebama posla, osigurati mogućnost brze prilagodbe vanjskim kriterijima tržišta, napose zahtjevima kupaca, promjenama gospodarskog okruženja, održati konkurentnost kroz kontrolu troškova i jamstvo sve veće kvalitete proizvodnje, proizvoda i usluga.

Problemi nezaposlenosti u Europi u fokus rasprava postavili su i zakonsku zaštitu zaposlenja. Danas se nedvojbenim drži da neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja povećava troškove poslovanja, vodi sklerotičnom gospodarstvu i povećava nezaposlenost. Stoga, zakonsku zaštitu zaposlenja valja deregulirati – redefinirati minimalne standarde zakonske zaštite zaposlenja.

Zakonska zaštita zaposlenja s gospodarskog aspekta predstavlja porez na obrtaj radne snage. Zbog njega će poslodavci, ako je previsok, nastojati izbalansirati fluktuacije u radnoj snazi – za vrijeme recesije će manje otpuštati, ali će i manje zaposliti tijekom gospodarske ekspanzije. Posljedice su usporen i otežan proces relokacije radne snage, sporija tranzicija, niže stope aktivnosti i manja zaposlenost, pojava segmentacije (dvojnosti) tržišta rada, veća nezaposlenost mladih.

Načelno, dvije su dimenzije zakonske zaštite zaposlenja, otpremnine kao transfer radnicima kod otkaza i administrativne restrikcije i procedure propisane kao posebne radnje kojih se poduzeće mora pridržavati kod otkaza (otkazni rokovi,  programi vezani uz kolektivne otkaze  sl.). Zajedno, predstavljaju veliki trošak kroz faktor vremena i novca, veći od samog nominalnog transfera radnicima.

Neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja smanjuje fleksibilnost poduzeća ka optimalnoj zaposlenosti, a to vodi redukciji mobilnosti na tržištu rada. Povećavaju se troškovi, bilo kroz plaće ili otpremnine, bilo kroz zadržavanje neproduktivne zaposlenosti. Javlja se i deformacija u procesu kolektivnog pregovaranja povećavanjem pritisaka na povećanje plaća iznad razine produktivnosti.

Neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja vodi destrukciji poslova («job destruction») kad troškovi otpuštanja suvišne radne snage određuju kritičnu razinu produktivnosti. Destrukcija poslova smanjuje mogućnost zaposlenja, povećava nezaposlenost i njezino trajanje, te tako utječe na kretanja nezaposlenosti i zaposlenosti.

Da bi bilo više usmjereno na radna mjesta («job creation» ) i hrvatsko tržište rada, baš kao i europsko, trebalo bi biti fleksibilnije, manje vezano restriktivnom regulativom kroz zakonodavstvo. Istodobno, mora zadržati određene socijalne vrijednosti i socijalnu zaštitu koje čine temeljne elemente europskog, ali i hrvatskog socijalnog modela.

Glavni uzroci nezaposlenosti u Hrvatskoj su u visini troškova rada, rigidnosti zakonske regulative radnih odnosa, nerazvijenosti sektora malih i srednjih poduzeća, nedovoljne mogućnosti odlučivanja o radnoj snazi (zapošljavanje/otpuštanje) i prilagodbe proizvodnim zahtjevima. Otpuštanja su skupa i komplicirana, a visoki troškovi otpuštanja obeshrabruju novo zapošljavanje i kod povećanih gospodarskih mogućnosti zbog poteškoća koje je razumno očekivati za slučaj smanjenja gospodarskih aktivnosti.

Hrvatska mora provesti reforme na tržištu rada i u sustavu radnih odnosa da bi smanjila poteškoće restrukturiranja poduzeća, potaknula nove investicije, kreiranje novih radnih mjesta, rast zaposlenosti i smanjenje nezaposlenosti.

Mnoštvo je empirijskih dokaza da zemlje s nižim troškovima restrukturiranja poduzeća imaju veći gospodarski rast, kreiraju više novih radnih mjesta i ubrzavaju rast zaposlenosti.

Hrvatska ima jedne od najduljih otkaznih rokova, ima «velikodušnije» otpremnine, vrlo rigidnu definiciju kolektivnih otkaza. Zato su troškovi restrukturiranja poduzeća vrlo visoki i ograničavaju kreiranje novih poslova i rast zaposlenosti, a povećavaju nezaposlenost.

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvo rada i socijalne skrbi

 

NACRT

 

PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA

ZAKONA O RADU

 

Zagreb, siječanj 2003.

  

 

PRIJEDLOG ZAKONA O IMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O RADU

 

 

I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

 

           Ustavna osnova za donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu sadržana je u članku 2. stavku 4. alineja 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 41/01.-pročišćeni tekst i 55/01.). 

 

 

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI

Važeći Zakon o radu usvojen je u Hrvatskom saboru 17. svibnja 1995. i objavljen u Narodnim novinama br. 53/95. od 8. lipnja 1995. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 1996. Zakon je izmijenjen i dopunjen u dva navrata. Prva izmjena i dopuna objavljena je u Narodnim novinama, br. 17/01., a druga u Narodnim novinama, br. 82/01. Zbog kompleksnosti područja radnih odnosa koje se dotiče temeljnih ljudskih prava i sloboda i određuje pravce gospodarskog i društvenog razvoja u cjelini, u postupku donošenja važećeg Zakona sudjelovali su svi socijalni partneri uz intenzivnu suradnju s stručnjacima Međunarodne organizacije rada.

Cilj donošenja Zakona o radu i njegovih novela bio je da Zakon konceptualnim pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, korespondira sa suvremenim zapadno-europskim rješenjima u području radnih odnosa, da u uvjetima međunarodne konkurencije globalnog gospodarstva i trgovine učini Republiku Hrvatsku "prepoznatljivom" za područje gospodarske, financijske i ine suradnje, kao i za europske integrativne procese.

Zakon o radu sadržajno je usklađen s konvencijama Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska strankom, a slijedi i koncepciju propisa Europske unije čije su smjernice u potpunosti ili djelomično primijenjene kroz njegove odredbe. Dakle, razina prava utvrđenih Zakonom pripada visokim civilizacijskim i socijalnim standardima našeg vremena.

Hrvatsko radno zakonodavstvo, poput većine europskih zakonodavstava, izrađeno je s glavnim ciljem zaštite stabilnosti zaposlenja. Praksa i iskustva drugih država, a posebice država EU-a pokazuju da regulacija tržišta rada ima znatnog utjecaja na gospodarski rast i kreiranje novih poslova. Promjene u svijetu rada, osjetljivost tržišta rada na promjene u gospodarskom okruženju, sve veća otvorenost i povezanost na globalnom tržištu proizvoda i usluga, povećanje konvencionalne nezaposlenosti, otvaraju pitanja o dinamici i opsegu reformi na tržištu rada i u sustavu radnih odnosa, ne dovodeći u pitanje nužnost samih reformi.

Ozbiljni i stvarni rizik rastuće nezaposlenosti, osobito u uvjetima snažnih i brzih promjena u gospodarstvu, a onda i u svijetu rada, postaju rigidni propisi i na njima utemeljena praksa – oni su zaprekom gospodarske i socijalne dobrobiti. Istraživanja u zemljama OECD-a, primjerice, pokazala su da režim otkaza i neki drugi zakonom nametnuti instituti, (« zakonska zaštita zaposlenja» - EPL), imaju statistički značajni utjecaj na zaposlenost. Komparativne studije na razini 11 europskih zemalja pokazale su da pretjerana regulacija rada i zapošljavanja znatno smanjuje realni rast tržnog sektora kao generatora zapošljavanja ( Koedijik i Kramer, 1996.god. ) i može biti velikom preprekom restrukturiranja gospodarstva ( OECD, 1994. god. ).

Analiza političkih aspekata regulative tržišta rada pokazala je da se restriktivna regulativa radnih odnosa održava zato što, navodno, pogoduje zaposlenima, a oni su brojniji od nezaposlenih ( Sain-Paul, 1996.god. ). Međutim, rigidna regulativa povećava troškove proizvodnje, povećava cijene i smanjuje realne zarade – šteti i zaposlenima.

Promjene u radnom zakonodavstvu su nužne. Svijet rada mijenja se bitno i snažno. Promjene u načinu proizvodnje i strukturi gospodarstva povećavaju konvencionalnu nezaposlenost, razvija se tercijarni sektor kojem ne odgovara radno-pravna regulativa iz sfere industrijskih odnosa, mijenja se pojam, struktura i organizacija mjesta rada, smanjuju se mogućnosti za trajni posao- « zanimanje za cijeli radni vijek», na neodređeno vrijeme.

Razvija se novo poduzetništvo – kvazi- poduzetništvo, kojeg karakterizira ovisnost «poduzetnika» od poslodavca ( naručitelja ), koncept rada ne obuhvaća samo ugovoreni rad za plaću, množe se različiti oblici samostalnog rada i definiciju rada odmiču od pojma konvencionalnog. Stoga je u Zakonu o radu potrebno doraditi pojedine radno-pravne institute, a konvencionalne institute potrebno je deregulirati radi veće slobode ugovaranja i veće autonomije subjekata radnih odnosa

( fleksibilnost- prilagodljivost radnih odnosa i tržišta rada ).

Promjene u svijetu rada mijenjaju, osim značajki, i sigurnost radnog mjesta. Napuštaju se  rigidne formalne zapreke za slobodnim disponiranjem radnom snagom koje konzerviraju neproduktivnu zaposlenost, napose na razini poslodavca-poduzeća, onemogućavaju restrukturiranje, povećavaju opću nezaposlenost.

 Fleksibilni oblici rada, privremeno zapošljavanje, zapošljavanje na određeno vrijeme, različiti oblici rada izvan konvencionalnog mjesta rada, daju mogućnost pravodobnog upravljanja okolnostima i pojavama na koje je nužno brzo i učinkovito reagirati. Fleksibilni oblici rada, nadalje znače i manje troškove, a manji troškovi omogućavaju brže reakcije na promjene na tržištu. S druge strane, prilagodljivost oblika rada pogoduje onima s obiteljskim obvezama, starijima, ženama i otvara im veće mogućnosti u svijetu rada.

Fleksibilnost u području rada i radnih odnosa znači zaposliti, prilagoditi, rasporediti i otpustiti suvišnu radnu snagu prema potrebama posla, osigurati mogućnost brze prilagodbe vanjskim kriterijima tržišta, napose zahtjevima kupaca, promjenama gospodarskog okruženja, održati konkurentnost kroz kontrolu troškova i jamstvo sve veće kvalitete proizvodnje, proizvoda i usluga.

Problemi nezaposlenosti u Europi u fokus rasprava postavili su i zakonsku zaštitu zaposlenja. Danas se nedvojbenim drži da neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja povećava troškove poslovanja, vodi sklerotičnom gospodarstvu i povećava nezaposlenost. Stoga, zakonsku zaštitu zaposlenja valja deregulirati – redefinirati minimalne standarde zakonske zaštite zaposlenja.

Zakonska zaštita zaposlenja s gospodarskog aspekta predstavlja porez na obrtaj radne snage. Zbog njega će poslodavci, ako je previsok, nastojati izbalansirati fluktuacije u radnoj snazi – za vrijeme recesije će manje otpuštati, ali će i manje zaposliti tijekom gospodarske ekspanzije. Posljedice su usporen i otežan proces relokacije radne snage, sporija tranzicija, niže stope aktivnosti i manja zaposlenost, pojava segmentacije (dvojnosti) tržišta rada, veća nezaposlenost mladih.

Načelno, dvije su dimenzije zakonske zaštite zaposlenja, otpremnine kao transfer radnicima kod otkaza i administrativne restrikcije i procedure propisane kao posebne radnje kojih se poduzeće mora pridržavati kod otkaza (otkazni rokovi,  programi vezani uz kolektivne otkaze  sl.). Zajedno, predstavljaju veliki trošak kroz faktor vremena i novca, veći od samog nominalnog transfera radnicima.

Neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja smanjuje fleksibilnost poduzeća ka optimalnoj zaposlenosti, a to vodi redukciji mobilnosti na tržištu rada. Povećavaju se troškovi, bilo kroz plaće ili otpremnine, bilo kroz zadržavanje neproduktivne zaposlenosti. Javlja se i deformacija u procesu kolektivnog pregovaranja povećavanjem pritisaka na povećanje plaća iznad razine produktivnosti.

Neprilagođena zakonska zaštita zaposlenja vodi destrukciji poslova («job destruction») kad troškovi otpuštanja suvišne radne snage određuju kritičnu razinu produktivnosti. Destrukcija poslova smanjuje mogućnost zaposlenja, povećava nezaposlenost i njezino trajanje, te tako utječe na kretanja nezaposlenosti i zaposlenosti.

Da bi bilo više usmjereno na radna mjesta («job creation» ) i hrvatsko tržište rada, baš kao i europsko, trebalo bi biti fleksibilnije, manje vezano restriktivnom regulativom kroz zakonodavstvo. Istodobno, mora zadržati određene socijalne vrijednosti i socijalnu zaštitu koje čine temeljne elemente europskog, ali i hrvatskog socijalnog modela.

Glavni uzroci nezaposlenosti u Hrvatskoj su u visini troškova rada, rigidnosti zakonske regulative radnih odnosa, nerazvijenosti sektora malih i srednjih poduzeća, nedovoljne mogućnosti odlučivanja o radnoj snazi (zapošljavanje/otpuštanje) i prilagodbe proizvodnim zahtjevima. Otpuštanja su skupa i komplicirana, a visoki troškovi otpuštanja obeshrabruju novo zapošljavanje i kod povećanih gospodarskih mogućnosti zbog poteškoća koje je razumno očekivati za slučaj smanjenja gospodarskih aktivnosti.

Hrvatska mora provesti reforme na tržištu rada i u sustavu radnih odnosa da bi smanjila poteškoće restrukturiranja poduzeća, potaknula nove investicije, kreiranje novih radnih mjesta, rast zaposlenosti i smanjenje nezaposlenosti.

Mnoštvo je empirijskih dokaza da zemlje s nižim troškovima restrukturiranja poduzeća imaju veći gospodarski rast, kreiraju više novih radnih mjesta i ubrzavaju rast zaposlenosti.

Hrvatska ima jedne od najduljih otkaznih rokova, ima «velikodušnije» otpremnine, vrlo rigidnu definiciju kolektivnih otkaza. Zato su troškovi restrukturiranja poduzeća vrlo visoki i ograničavaju kreiranje novih poslova i rast zaposlenosti, a povećavaju nezaposlenost.

Hrvatska mora troškove restrukturiranja poduzeća uskladiti sa standardima uspješnih europskih gospodarstava. Mora, također,  usporediti i uskladiti elemente zakonske zaštite zaposlenja s drugim europskim zemljama, napose vodećim tranzicijskim zemljama i europskim gospodarstvima s niskom stopom nezaposlenosti.

Konkurentnost hrvatskog gospodarstva, gospodarski rast i rast zaposlenosti uvelike ovise o prilagodbi i promjeni hrvatskog tržišta rada. Fleksibilnost tržišta rada također je važna u pridruživanju Hrvatske EU. Bez reforme rigidnog tržišta rada, hrvatsko će gospodarstvo teško postizati rast koji osigurava usklađenost njezinog gospodarstva s europskim. Europska unija zahtjeva, prema kriterijima iz Kopenhagena, da zemlje koje imaju ambicije pridružiti se EU razviju funkcionirajuće tržišno gospodarstvo i sposobnost suočavanja s pritiskom konkurencije i tržišnih zakonitosti u okviru EU.

Povećanje fleksibilnosti hrvatske radne snage kroz novele radnog zakonodavstva samo je jedan dio promjena potreban kako bi se omogućilo hrvatskim radnicima i poslodavcima da budu konkurentni u odnosu na najbolje na svijetu. Drugi važni aspekti ove transformacije su reforma obrazovanja, osposobljavanje,  porezna politika, mirovinska i zdravstvena reforma, bolji menadžment i korporacijsko upravljanje, te poboljšanja u infrastrukturi.

Slijedom iznijetog novelom Zakona o radu žele se postići kompromis između fleksibilnosti tržišta rada i sigurnosti radnog mjesta  tako da bude na korist radnicima, poslodavcima i nacionalnom gospodarstvu. Veća konkurentna sposobnost Hrvatske dugoročno značit će više novih radnih mjesta, povećanje zaposlenosti, smanjenje siromaštva i jačanje socijalne sigurnosti.

Uz to Zakon se sadržajno usklađuje s propisima Europske unije koji su ujedno i sredstvo za postizanje prethodno navedenih ciljeva. Propisi Europske unije s kojima se u novelama Zakona hrvatsko zakonodavstvo usklađuje su:

Smjernica Vijeća 93/104/EC od 23. studenog 1993.g. koja se odnosi na određene aspekte organizacije radnog vremena  

 

Smjernica Vijeća 1999/70/EC od 28. srpnja 1999.g. koja se odnosi na Okvirni dogovor o radu na određeno vrijeme zaključen između ETUC-a, UNICE i CEEP-a 

 

Smjernica Vijeća 91/533/EEC od 14. listopada 1991.g. o obvezi poslodavca da obavijesti radnike o uvjetima koji se primjenjuju na ugovor ili radni odnos

Smjernica Vijeća 98/59/EC od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na kolektivne otkaze

Smjernica Vijeća 2000/78/EC od 27. studenog 2000.g. kojom se uspostavlja opći okvir za jednak tretman u zaposlenju i zvanju   

Smjernica Vijeća 97/80/EC od 15. prosinca 1997.g. o teretu dokazivanja u

slučajevima diskriminacije na temelju spola

Smjernica Vijeća 76/207/EEC od 9. veljače 1976.g. o primjeni načela jednakog tretmana muškaraca i žena u odnosu na pristup zaposlenju, stručnoj izobrazbi i napredovanju, i uvjetima rada

Smjernica Vijeća 2000/43/EC od 29. lipnja 200o. kojom se primjenjuje načelo jednakog tretmana osoba bez obzira na njihovu rasu ili etničko podrijetlo

Rezolucija Vijeća od 29. svibnja 1990. o zaštiti dostojanstva žena i muškaraca na poslu

Rezolucija Europskog Parlamenta od 11. lipnja 1986.g. o nasilju protiv žena.

Prijedlogom Zakona uređuju se slijedeće pitanja:

  • zaštita prava osobe koja traži zaposlenje i radnika u slučaju diskriminacije,
  • novo uređenje instituta ugovora o radu na određeno vrijeme,
  • ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada,
  • zaštita dostojanstva radnica i radnika,
  • promjena nadležnosti i postupka za odobravanje noćnog rada žena,
  • proširenje prava na rad s polovicom radnog vremena u sklopu zaštite majčinstva,
  • skraćenje prava na mirovanje radnog odnosa,
  • način utvrđivanja najniže plaće,
  • pojam "malog poslodavca" i postupak otkazivanja,
  • utvrđivanje najmanjeg trajanja otkaznog roka,
  • utvrđivanje najnižih iznosa otpremnine,
  • novo uređenje izrade programa zbrinjavanja viška radnika,
  • proširenje ovlasti sindikalnog povjerenika kada kod poslodavca nije imenovano radničko vijeće,
  • novi kriteriji za sudjelovanje radnika u nadzornom odboru poslodavca,
  • pojednostavljenje registracije udruga,
  • rad agencija za privremeno zapošljavanje,
  • ukidanje instituta radne knjižice,
  • ukidanje prava na mirovanje radnog odnosa zastupnika i dužnosnika,
  • usklađenje s posebnim propisima koji uređuju zaštitu hrvatskih radnika koji rade u inozemstvu, 
  • terminološko ujednačavanje i usklađenje s novim propisima donešenim u razdoblju od zadnje izmjene.

 

III. OCJENA I IZVORI POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA

 

Sredstva za ostvarenje prava utvrđenih Zakonom o radu, uz određene iznimke, ne osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske, pa ni predloženi Zakon neposredno ne dovodi do povećanja rashoda Državnoga proračuna.

  

IV. TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, S OBRAZLOŽENJEM

 

Sukladno Poslovniku Zastupničkog doma Hrvatskog sabora ovaj Prijedlog zakona sadrži tekst Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, s obrazloženjem.

 

 

V. TEKST ODREDBI VAŽEĆEG ZAKONA KOJE SE MIJENJAJU, ODNOSNO DOPUNJUJU

 

Ovom Prijedlogu zakona priložen je tekst odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01.) koje se mijenjaju odnosno dopunjuju. S obzirom na brojne izmjene Zakona tekst odredbi daje se u pročišćenom obliku.

                                                                                         NACRT

 

PRIJEDLOG

ZAKONA O IMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O RADU

 

Članak 1.

            U Zakonu u radu ("Narodne novine", br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01.) u članku 2. unutar zagrade prva riječ: "radnik" zamjenjuje se riječju:"zaposlenik", a iza riječi:"spola" dodaju se riječi:"spolnog opredjeljenja,".

             

Iza stavka 1. dodaju se stavci 2. i 3. koji glase:

"(2) Nejednakim postupanjem ne smatra se postupanje koje opravdava vrsta i priroda posla, odnosno postupanje u skladu s posebnim mjerama zaštite ili pomoći utvrđenim ovim Zakonom ili drugim propisom.

(3) Ako osoba koja traži zaposlenje odnosno radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbi stavka 1. ovoga članka, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo nejednakog postupanja odnosno da je postupio u skladu s odredbom stavka 2. ovoga članka."

 

Članak 2.

            U članku 3. stavak 2. briše se.

            Dosadašnji stavci 3. i 4. postaju stavci 2. i 3.

 

Članak 3.

            U članku 8. dodaje se stavak 2. koji glasi:

"(2) Ugovor o radu sklapa se na neodređeno ili na određeno vrijeme."

 

Članak 4.

Članak 10. mijenja se i glasi:

            "(1) Trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme određuje se kalendarski ili na drugi odgovarajući način.           

              (2) Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.

            (3) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. ovoga članka.

            (4) Ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena utvrđenoga tim ugovorom.

            (5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme."

 

Članak 5.

            U članku 11. dodaje se novi stavak 5. koji glasi:

"(5) Poslodavac je dužan radniku uručiti kopiju prijave na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje u roku od 15 dana od dana sklapanja ugovora o radu ili uručenja pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, odnosno početka rada."

            Dosadašnji stavci 5. i 6. postaju stavci 6. i 7.

 

Članak 6.

            Iza članka 12.a dodaje se naslov: "Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada" i članak 12.b koji glasi:

"Članak 12.b

            (1) Ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku odnosno potvrda o sklopljenom ugovoru o radu za obavljanje poslova kod kuće radnika ili u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, osim uglavaka iz članka 12. stavka 1. točke 1. do 8. ovoga Zakona mora sadržavati i dodatne uglavke o:

  1. trajanju redovitog radnog tjedna,
  2. dnevnom, tjednom ili mjesečnom vremenu obvezne nazočnosti radnika na mjestu rada,
  3. rokovima, vremenu i načinu nadzora rada i kvalitete obavljanja poslova radnika,
  4. strojevima, alatima i opremi za obavljanje posla koju je poslodavac dužan nabaviti, instalirati i održavati,
  5. uporabi vlastitih strojeva, alata i druge opreme radnika i naknadi troškova u svezi s time,
  6. naknadi drugih troškova radniku vezanih uz obavljanje poslova,
  7. načinu osposobljavanja i stručnog usavršavanja radnika.

(2) Na ugovor iz stavka 1. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuje odredba članka 12. stavka 2. ovoga Zakona.

(3) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne može se sklopiti za obavljanje poslova iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona, te drugih poslova za koje je to utvrđeno ovim ili drugim zakonom.

(4) Poslodavac je dužan osigurati radniku sigurne uvjete rada, a radnik je dužan pridržavati se svih sigurnosnih i zdravstvenih mjera, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima.

(5) Na ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o rasporedu radnog vremena, skraćenom radnom vremenu, prekovremenom radu, preraspodjeli radnog vremena, noćnom radu, stanci, dnevnom odmoru, tjednom odmoru, plaćenom dopustu osim za slučaj sklapanja braka, poroda supruge i smrti člana uže obitelji, te o neplaćenom dopustu i pravu na povećanu plaću.

(6) Na redoviti otkaz ugovora iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe članka 106. stavka 2., 3., 4., 6., 8. i 9. ovoga Zakona."     

 

Članak 7.

            U članku 13. dodaje se stavak 3. koji glasi:

            "(3) Kopiju prijave iz članka 11. stavka 5. ovoga Zakona poslodavac mora uručiti radniku prije odlaska u inozemstvo."

 

Članak 8.

            Naslov iznad članka 21. mijenja se i glasi:

            "III. ZAŠTITA ŽIVOTA, ZDRAVLJA, PRIVATNOSTI I DOSTOJANSTVA RADNIKA".

 

Članak 9.

            Iza članka 22. dodaje se podnaslov: "Zaštita dostojanstva radnika" i članak 22.a:

 

Članak 22.a

(1) Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo žena i muškaraca za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura radne uvjete u kojima neće biti izloženi neželjenom tjelesnom, verbalnom ili neverbalnom postupanju i drugom, na spolu utemeljenom, ponašanju koje uzrokuje strah, neprijateljske ili ponižavajuće radne odnose.

(2)   Dostojanstvo radnika štiti se od postupanja i ponašanja poslodavca, nadređenih ili suradnika u postupku koji se uređuje kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

(3)   Poslodavac može imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za povredu dostojanstva radnika iz stavka 1. ovoga članka.

(4)   Svi podaci utvrđeni u postupku rješavanja pritužbi su tajni.

(5)   Protivljenje radnika postupanju i ponašanju iz stavka 1. ovoga članka ne smije biti razlog za nejednako postupanje prema tome radniku.

(6)   Ako postupak zaštite dostojanstva radnika nije uređen ili ako poslodavac na temelju pritužbe ne zaštiti dostojanstvo radnika u roku od 8 dana od dana podnošenja pritužbe, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana od nadležnog suda zahtijevati zaštitu od postupanja i ponašanja kojim se vrijeđa njegovo dostojanstvo, a može zahtijevati i naknadu štete.

(7)   Ako radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbi stavka 1. i 5. ovoga članka teret dokazivanja je na poslodavcu."

 

Članak 10.

U članku 35. stavku 9. brojka: "7" zamjenjuje se brojkom "8".

 

Članak 11.

            U članku 36. stavku 1. iza riječi: "vremenu" stavlja se zarez i dodaju riječi: "a najmanje šest sati dnevno,".

 

Članak 12.

            U članku 52. stavku 4. riječ:"suglasnosti" zamjenjuje se riječju:"odobrenja".

 

Članak 13.

            U članku 53. stavku 1. točki 2. iza riječi:"zanimanja" zarez se zamjenjuje točkom.

            U stavku 1. točka 3. briše se.

Iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

"(2) Kod poslodavca koji nije obuhvaćen odlukom donesenom u skladu s odredbom stavka 1. točke 1. ovoga članka, odnosno s kojim nije sklopljen sporazum iz stavka 1. točke 2. podstavke 1. ovoga članka, ured državne uprave u županiji nadležan za poslove rada prema mjestu sjedišta poslodavca, može odobriti da se od zabrane noćnog rada izuzmu žene, pod uvjetom:

- da je o tome zatraženo mišljenje radničkog vijeća te udruge poslodavaca i sindikata industrijske grane ili djelatnosti, odnosno određenoga zanimanja,

- da se ured državne uprave u županiji nadležan za poslove rada uvjeri u prikladnost poduzetih mjera sigurnosti i zaštite na radu, socijalnih službi i jednakih mogućnosti i postupanja s radnicama, te

- da odobrenje važi za određeno ograničeno razdoblje, te da se može obnoviti u postupku i pod uvjetima propisanima za njegovo donošenje."

Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.

Iza novog stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glase:

"(4) O žalbi protiv odobrenja iz stavka 2. ovoga članka odlučuje ministarstvo nadležno za rad." 

 

Članak 14.

            U članku 59. stavku 1. na kraju teksta umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: "a za blizance, trojke, četvorke, odnosno više djece jednake dobi do navršene druge godine djetetova života."

 

Članak 15.

            U članku 62. riječ:"tri" zamjenjuje se riječju:"dvije".

 

Članak 16.

            Podnaslov iznad članka 63. i članak 63. brišu se.

 

Članak 17.

            U članku 66. stavku 8. riječi: "rasporedit će se na druge odgovarajuće poslove." zamjenjuju se riječima:"poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova."

 

Članak 18.

            Iza članka 81. dodaje se podnaslov: "Najniža plaća" i članak 81.a koji glasi:

 

Članak 81.a

(1) Ako plaće nisu uređene kolektivnim ugovorom ili ako se kolektivni ugovor ne primjenjuje na značajan broj radnika Vlada može, na prijedlog osobe koja prema odredbama ovoga Zakona može biti stranka kolektivnog ugovora, na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom, odrediti visinu najniže plaće.

(2) Poslodavac ne smije za puno radno vrijeme isplatiti radniku plaću u iznosu manjem od najniže plaće, utvrđenom na način propisan ovim Zakonom.

(3) Visinu najniže plaće Vlada utvrđuje uzimajući u obzir:

1. gospodarske čimbenike, uključivši i potrebe gospodarskoga razvoja, razinu proizvodnosti i prijeku potrebu postizanja i očuvanja visoke razine zaposlenosti, te

2. opću razinu plaća u Republici Hrvatskoj, troškove života i razinu socijalnih davanja.

(4) Vlada će osigurati pravodobno usklađivanje visine najniže plaće s troškovima života i ostalim čimbenicima iz stavka 3. ovoga članka, a u skladu s uvjetima koje utvrdi Vlada na prijedlog Gospodarsko-socijalnoga vijeća.

(5) Odluku o visini najniže plaće Vlada donosi na temelju mišljenja Gospodarsko-socijalnoga vijeća.

(6) Vlada će osigurati prikupljanje statističkih i ostalih podataka prijeko potrebnih za utvrđivanje troškova života i ostalih čimbenika iz stavka 3. ovoga članka.

(7) Visinu najniže plaće Vlada može utvrditi u jedinstvenom iznosu za sve zaposlene ili u različitim iznosima za različite skupine zaposlenih, odnosno za različita područja Republike Hrvatske, uvažavajući različite troškove života na tim područjima.

(8) Odluka o visini najniže plaće objavljuje se u "Narodnim novinama"."

 

Članak 19.

U članku 83.a stavku 3. riječ: "vjerodostojne" zamjenjuje se riječju: "ovršne".

 

Članak 20.

U članku 106. stavci 5. i 6. mijenjaju se i glase:

            "(5) Odredbe stavka 1. do 4. ovoga članka ne primjenjuju se na otkaz ako ugovor o radu koji se otkazuje traje kraće od šest mjeseci, osim što je poslodavac dužan, kada otkazuje takav ugovor redovitim otkazom, otkazati radni odnos uz propisani ili ugovoreni otkazno rok.

            (6) Odredbe stavka 2. do 4. ne primjenjuju se na otkaz ako poslodavac zapošljava dvadeset ili manje od dvadeset radnika." 

 

Članak 21.

            U članku 113. stavak 1. mijenja se i glasi:

"(1) U slučaju redovitog otkaza, otkazni rok je najmanje:

-                           dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno manje od dvije godine,

-                           tri tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno najmanje dvije godine,

-                           mjesec dana, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno najmanje pet godina,

-                           dva mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno najmanje deset godina,

-                           tri mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno najmanje dvadeset godina."

Dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

"(2) Otkazni rok iz stavka 1. ovoga članka radniku koji je kod poslodavca proveo u radnom odnosu neprekidno najmanje dvadeset godina, povećava se za dva tjedna ako je radnik stariji od 50 godina života, a za mjesec dana ako je stariji od 55 godina života. "

U dosadašnjem stavku 2. koji postaje stavak 3. iza brojke"1." dodaju se riječi:"i 2."

Iza novog stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi:

"(4) Iznimno od stavka 1. i 3. ovoga članka u slučaju redovitog otkaza ugovora o radu koji traje kraće od šest mjeseci otkazni rok je jedan tjedan."

Dosadašnji članci 3. do 6. postaju stavci 5. do 8.

 

Članak 22.

U članku 118. stavku 1. riječi:" koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a" brišu se.

Stavak 2. mijenja se i glasi:

" (2) Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od:

-                           polovice prosječne mjesečne plaće za najmanje dvije godine neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca,

-                           jedne prosječne mjesečne plaće za najmanje pet godina neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca,

-                           dvije prosječne mjesečne plaće za najmanje deset godina neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca,

-                           tri prosječne mjesečne plaće za najmanje dvadeset godina neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca,

-                           četiri prosječne mjesečne plaće za najmanje dvadeset i pet godina neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca.

Stavak 3. mijenja se i glasi:

"(3) Radniku starijem od 50 godina života iznos otpremnine iz stavka 2. podstavka 4. ovoga članka uvećava se za jednu prosječnu mjesečnu plaću, a iz podstavka 5. za dvije prosječne mjesečne plaće."

Dodaje se stavak 4. koji glasi:

"(4) Plaća iz stavka 2. i 3. ovoga članka je prosječna mjesečna plaća koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu."

 

Članak 23.

U članku 119. stavak 1. mijenja se i glasi:

"(1) Poslodavac koji u razdoblju od 90 dana namjerava zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazati najmanje 20 ugovora o radu, dužan je izraditi program zbrinjavanja viška radnika."

Stavak 2. briše se.

U stavku 3. koji postaje stavak 2. riječi: "i 2." brišu se, a na kraju teksta briše se točka i dodaju riječi: "i nadležnom službom zapošljavanja.".

U stavku 4. koji postaje stavak 3. iza riječi: "vijeću" dodaju se riječi: "i nadležnoj službi zapošljavanja".

Iza novog stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi:

"(4) Nadležna služba zapošljavanja o podacima iz stavka 3. ovoga članka dužna se očitovati u roku od osam dana od dana primitka podataka, a ako se ne očituje smatra se da nema primjedbi i prijedloga."

U stavku 5. iza riječi: "vijeća" dodaju se riječi: "i nadležne službe zapošljavanja".

Stavak 6. briše se.

 

Članak 24.

U članku 126. dodaje se stavak 6. koji glasi:

"(6) Odredbe ovoga članka u pogledu postupka i rokova primjenjuju se i na postupak zaštite prava iz članka 2. ovoga Zakona kada zaštitu prava zahtjeva osoba koja traži zaposlenje."

 

Članak 25.

U članku 132. riječ:"redovito" briše se.

 

Članak 26.

U članku 148. stavak 3. mijenja se i glasi:

"(3) Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik ima prava iz članka 119., iz članka 144. do 146., iz članka 152. stavka 1. do 5. i stavka 8., te iz članka 220.g. stavka 2., kao i obveze iz članka 147., 154. i 155. ovoga Zakona."

 

Članak 27.

            U članku 158.a. stavak 1. mijenja se i glasi:

            "(1) U trgovačkom društvu u kojem je zaposleno više od 200 radnika jedan član nadzornog odbora mora biti predstavnik radnika."

            U stavku 3. iza riječi: "predstavnika" zarez i riječi: "odnosno predstavnike" brišu se.

 

Članak 28.

            U članku 165. dodaje se stavak 4. koji glasi:

"(4) Naziv udruge, odnosno udruge više razine, mora se jasno razlikovati od naziva već registriranih udruga, odnosno udruga više razine."

 

Članak 29.

            U članku 166. stavak 2. mijenja se i glasi:

"(2) Statutom udruge utvrđuje se svrha udruge; naziv; sjedište; područje djelovanja; znak; tijela udruge; način izbora i opoziva tih tijela; ovlaštenja tijela udruge; postupak učlanjivanja i prestanak članstva; način donošenja i izmjene statuta, pravila i drugih općih akata; te prestanak rada udruge."

Stavak 4. briše se.

Dosadašnji stavci 5. i 6. postaju stavci 4. i 5.

 

Članak 30.

            U članku 167. stavak 3. mijenja se i glasi:

"(3) Podružnica ili drugi oblik unutarnjeg organiziranja stječe ovlaštenja u pravnom prometu iz stavka 2. ovoga članka danom koji je utvrđen odlukom o njenom osnivanju u skladu sa statutom udruge."

 

Članak 31.

            U članku 168. stavku 1. riječi: "županijskom uredu" zamjenjuju se riječima: "uredu državne uprave u županiji".

            Stavak 3. briše se.

            U stavku 4. koji postaje stavak 3. nakon riječi: "razine" umjesto zareza stavlja se točka, a ostali tekst briše se.

            Dosadašnji stavak 5. postaje stavak 4.

 

Članak 32.

            U članku 173. stavku 3. riječi: "županijskog ureda" zamjenjuju se riječima:"ureda državne uprave u županiji".

 

Članak 33.

            U članku 174. stavku 1. riječi: "odnosno podružnice ili drugog oblika unutarnjeg organiziranja koji ima ovlaštenja u pravnom prometu," brišu se, a iza riječi: "prestanak djelovanja" umjesto zareza stavlja se točka, a ostali tekst briše se.

 

Članak 34.

            U članku 219. stavak 9. briše se.

 

Članak 35.

Iza Glave XXIV. Nadzor nad primjenom propisa o radu, a iza članka 220. dodaje se glava "XXIV.A Agencija za privremeno zapošljavanje" i članci koji glase: 

"XXIV.A AGENCIJA ZA PRIVREMENO ZAPOŠLJAVANJE

Pojam agencije

 

Članak 220.a

            (1) Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac, koji na temelj sporazuma o ustupanju radnika, ustupa radnika ( u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za obavljanje privremenih poslova.

            (2) Agencija može obavljati poslove ustupanja radnika korisnicima samo u zemlji, pod uvjetom da te poslove obavlja kao jedinu djelatnost, da je registrirana prema propisima o trgovačkim društvima i evidentirana pri ministarstvu nadležnom za poslove rada (u daljnjem tekstu: ministarstvo).

(3) Agencija ne može otpočeti obavljati poslove ustupanja radnika korisnicima prije upisa u evidenciju pri ministarstvu.

Sporazum o ustupanju radnika

 

Članak 220.b

(1)               Sporazum o ustupanju radnika između agencije i korisnika mora biti u pisanom obliku.

(2)               Sporazum iz stavka 1. ovoga članka, uz opće uvjete poslovanja agencije, mora sadržavati i uglavke o:

1. broju radnika koji su potrebni korisniku,

2. vremenskom razdoblju ne koje se ustupaju radnici,

2. mjestu rada,

3. poslovima koje će radnici obavljati,

4. uvjetima rada koji se odnose na radna mjesta na kojima će radnici obavljati poslove,

5. načinu na koji i razdoblju u kojem korisnik mora ispostaviti agenciji obračun za isplatu plaće, te propisima koji se kod korisnika primjenjuju na utvrđivanje plaće, i

6. osobi koja je ovlaštena za zastupanje korisnika prema radnicima.

            (3) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka ne može se sklopiti:

1.      za zamjenu radnika kod korisnika kod kojeg se provodi štrajk,

2.      ako je korisnik u prethodnom razdoblju od 6 mjeseci poslovno uvjetovanim otkazom otkazao ugovore o radu radnika koji su radili na poslovima za obavljanje kojih traži ustupanje radnika,

3.      za obavljanje poslova iz članka 32. ovoga Zakona,

4.      za ustupanje radnika drugoj agenciji.

Ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova

 

Članak 220.c

            (1) Ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova agencija može sklopiti s radnikom na određeno ili neodređeno vrijeme.

 

            (2) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka, osim uglavaka iz članka 12. stavka 1. točke 1. i točke 4. do 8. ovoga Zakona, mora sadržavati i sljedeće uglavke:

1.      da se ugovor sklapa radi ustupanja radnika za privremeno obavljanje poslova kod korisnika,

2.      naznaku poslova za obavljanje kojih će se radnik ustupati,

3.      obveze agencije prema radniku u vrijeme kada je ustupljen korisniku.

(3) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka koji se sklapa na određeno vrijeme koje je jednako vremenskom razdoblju na koje se radnik ustupa korisniku mora sadržavati uglavke o:

1.      strankama te njihovom prebivalištu, odnosno sjedištu,

2.      očekivanom trajanju ugovora,

3.      sjedištu korisnika,

4.      mjestu rada,

5.      poslovima koje će radnik obavljati kod korisnika,

6.      datumu početka i završetka rada kod korisnika,

7.      plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate plaće,

8.   trajanju redovnog radnog dana ili tjedna. 

(4) Ugovorena plaća ustupljenog radnika ne smije biti utvrđena u manjem iznosu od plaće radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, a ako takvog radnika nema plaće radnika na sličnim poslovima.

(5) Ako se plaća ne može utvrditi prema stavku 4. ovoga članka plaća se utvrđuje sporazumom o ustupanju radnika.

Otkaz ugovora o radu za obavljanje privremenih poslova

 

Članak 220.d

(1) Ugovor o radu iz članka 220.c stavka 1. ovoga Zakona redovito se otkazuje prema odredbama članka 106. stavka 5. i 6. ovoga Zakona.

(2) Na otkazivanje ugovora o radu iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o zbrinjavanju viška radnika.  

            (3) Ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova agencija može ustupljenom radniku izvanredno otkazati ako su razlozi iz članka 107. stavka 1. ovoga Zakona nastali kod korisnika i ako agenciju korisnik o tome pisano obavijesti u roku od osam dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

(4) Prestanak potrebe za radnikom kod korisnika prije isteka razdoblja za koje je ustupljen ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova.

             

            (5) Ustupljeni radnik koji smatra da mu je za vrijeme rada kod korisnika povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa zaštitu povrijeđenog prava ostvaruje kod poslodavca na način utvrđen člankom 126. ovog Zakona

Ograničenje vremena ustupanja radnika

 

Članak 220.e

            (1) Agencija ne smije ustupati korisniku radnika za obavljanje istih poslova za neprekinuto razdoblje duže od jedne godine.

(2) Prekid kraći od jednog mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od jedne godine iz stavka 1. ovoga članka.

Obveze agencije prema radniku

 

Članak 220.f

            (1) Kada agencija upućuje radnika korisniku dužna je radniku uručiti ugovor o radu iz članka 220.c stavka 3., odnosno uputnicu ako s radnikom ima zaključen ugovor iz članka 220.c stavka 1. ovoga Zakona.

            (2) Uputnica iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati podatke iz članka 220.c stavka 3. točke 3. do 8. ovoga Zakona.

(3)   Prije upućivanja radnika korisniku agencija je dužna upoznati radnika sa svim rizicima obavljanja posla kod korisnika koji se odnose na zdravlje i zaštitu na radu i u tu svrhu dužna je radnika osposobiti prema propisima o zaštiti na radu, osim ako sporazumom o ustupanju radnika nije ugovoreno da te obveze izvrši korisnik.

(4)   Agencija je dužna radnika usavršavati i upoznavati s novim tehnologijama rada za obavljanje poslova za koje je ugovoreno da će se radnik ustupati.

(5)    Agencija je dužna radniku isplatiti ugovorenu plaću za obavljeni rad kod korisnika i u slučaju kada korisnik na dogovoren način ne ispostavi agenciji obračun ugovorene plaće. 

 

Obveze korisnika

Članak 220.g

(1) Korisnik se u odnosu na ustupljenog radnika smatra poslodavcem u smislu obveza primjene odredaba ovog i drugih zakona i propisa kojima su uređeni zaštita zdravlja, zaštita na radu i posebna zaštita određenih grupa radnika.

(2) Korisnik je dužan najmanje jednom godišnje obavijestiti radničko vijeće o broju i razlozima uzimanja na rad ustupljenih radnika.

 

Naknada štete

Članak 220. h

(1) Štetu koju ustupljeni radnik na radu ili u svezi s radom kod korisnika uzrokuje trećoj osobi, dužan je naknaditi korisnik koji se u odnosu na regresnu odgovornost radnika smatra poslodavcem.

(2) Za štetu koju ustupljeni radnik na radu ili u svezi s radom uzrokuje korisniku odgovara agencija po općim propisima obveznoga prava.

(3) Ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom kod korisnika naknadu štete može potraživati od agencije ili korisnika u skladu s odredbom članka 102. ovoga Zakona.

 

Evidencija

Članak 220.i

(1) Prijava na evidenciju podnosi se ministarstvu u pisanom obliku.

(2) Uz prijavu na evidenciju agencija mora dostaviti dokaz da je registrirana prema propisima o trgovačkim društvima. 

(3) O prijavi na evidenciju ministarstvo izdaje potvrdu koja sadrži broj pod kojim je agencija evidentirana i datum upisa u evidenciju.

(4) Agencija je dužna u pravnom prometu u poslovnim ispravama, na svakom dopisu i ugovoru navesti broj pod kojim je upisana u evidenciju ministarstva.

(5) Potvrdu iz stavka

Ostale novosti

Postani član sindikata, neovisno o boji očiju, rodu, spolu, političkom uvjerenju, vjeri i svjetonazoru. 

Budi član ili postani superheroj - sindikalni povjerenik.

Ako Ti se ne sviđa SDLSN uđi u STPRM ili GŠMNT, ali nemoj stajati po strani kad se odlučuje o Tvojim pravima i poslu. 

 

 

 

 

Anketa

Ministar Marko Pavić sindikatima je poručio kako intencija Vlade u pregovorima za novi kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike nije smanjivanje prava. Mislim da...

Povjereništva

Prijavite se na našu mailing listu i primajte obavijesti sa stranica SDLSN-a.



Mailing lista Povjereništva
Pošalji link prijatelju

PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZOR-A

Vaše ime i prezime: *
Vaša email adresa: *
Email adresa prijatelja: *
Poruka:
* obavezna polja